Sećate li se… u stvari, ko se ne seća onog fenomenalnog pisca egzotičnog imena Emil Zola. Kako izazovno ime za šatrovačko izvrtanje, kod nas tako popularno: te Šone, Gidra Šomi, Gidu… Mnogi bejahu poznatiji po svojim izvrnutim imenima nego po pravim. Jebeš ga, neki naš iskrivljeni osećaj kreativnosti.
E, sad, zamislite Emila Zolu kod nas u Beogradu onog vremena. Odmah bi bio Mile Lazo. Biće da bi se krstio tri puta, ali od toga kod nas nema bežanja. Ovog “Mile” ima koliko hoćeš, ali “Lazo” nema baš. Sa naglaskom na “o”.
Znate, kod nas Srba kad kažeš Lazar odmah se pomisli na kneza Lazara, i momentalno se dotični prekrsti u Cara. Naučismo iz narodnih pesama.
Ali ono Lazo me nekako grebe.
Da je živEmil Zola bi se verovatno smejao na ovakve moje asocijacije, ali ono njegovo I AKUSE (kako se već piše i izgovara – da budem po Vuku – ž akuze, na francuskom, ili aj akjuz na engleskom), a sve povodom Drajfusa, svrstava ga u najhrabrije ljude novijeg doba. I neće se naljutiti tamo gore negde, ali biće mu sigurno milo kad vidi o kome pišem u nastavku.
Mi, sticajem okolnosti i radosti, pa i opravka od velikog rata, rođeni oko 1950, košarkaši po želji ili božijoj providnosti, imali smo svog Lazu. Možda nije zvanično krunisan kao knez, car ili kralj, ali je to očigledan propust određenih službi kod druga Svevišnjeg.
E, ali za nas…
Kada smo, bar neki koji smo zakačali stariju juniorsku reprezentaciju, počeli da se pripremamo za novu selekciju, rečeno nam je da će nam trener biti Laza Grk. Čak i bez onog Laza. Pošteno – nisam znao ko je to. Rekoše mi – pa Rankov pomoćnik. Dovoljno za autoritet. Raspitam se malo. Lazar Lečić, Lazo iz Skopja. Znali su ga mnogi ali ja ne. Imali smo upoznavanje u Savezu i neke opštenarodne pripreme u Sportskom centru. Mnogo nas je bilo da bi smo se zbližavali, a i bejasmo jako mladi.
Prvi pravi kontakt bio je na Badiji. Sveobuhvatna pozivna selekcija, sportska, drugarska i nemilosrdana. Tad ne beše ovih društvenih konekcija, tek vesti od usta do usta. Bilo nas je mnogo, i Laza. I, da upamtite, Lazin pomoćnik onda beše Ranko. Podrška i beskrajna i kolegijalna, drugarska pomoć.
Iz te selekcije se iznedrismo i Rukavina, i ja, i Dragan i Žile iz Borca i Zvezde. I Toma Jovančić, koji greškom boga ode u sudije.. Sećam se da je Žiletu trebala ljudska i drugarska pomoć, i da smo mu je Toma i ja pružili.To bejaše naš prvi susretr. Kasnije smo se menjali, ali je porodica oformljena, Lazina porodica!
E, tad napravih i sranje.
Imao sam 16, skoro 17 godina, naivan i nevin u isto vreme. Zbog ženskice, prebih rekao ŽENSKE, velikim slovima jer smo mi muškići u tim godinama samo slinavci i nedorasli. Zakasnih zbog nje na spavanje pola sata, a onaj plato ispred samostana, ko za neku stvar, osvetljen kao Konkord i na vratima – ko bi drugi nego Ranko. Moj Ranko Žeravica iz Radničkog. Znam da me gura, ali opet on je strah i poštovanje. I onda njegovo šokantnao: “He, he, vidim da nisi za reprezentaciju, sutra ideš kući”. Odreza on.
Preseče me i svu noć nisam trenuo. Pomešana osećanja i utisci. I, jebiga, prođe noć i ja ujutru, hrabro krstaški (a trebalo je posle toga izaći i Pivi na oči) na jutarnji sastanak, kao na streljanje.
Svi ćute, a svi znaju sve. Lazo drži bukvicu.
Vaš drug, i reče moje ime, je prekršio pravila ponašanja i zaslužio je kaznu,veliku kaznu. Ja se uspravio i zažmurio, čekam „mitraljez“. I onda ono čuveno, sa onim Lazinim kotrljajućim r.r. Mi smo (verovatno on i Ranko) odlučili (uz dramsku pauzu koja je za mene trajala večnost) da ga kaznimo i da bude dežurni sve vreme priprema! Uzleteo sam do neba i momentalno naučio lekciju za života. Tek sletanje je, tokom priprema, bilo prilično rapavo, ali se zarekoh da izdržim. Znam da smo u toj selekciji odskakali Rukavina, Dragan Radosavljević, ja, Tvigi i Toma Jovančić, kasnije poznati sudija – ko mu je kriv. Osetio sam da je Lazo stao iza mene, pa i Ranko na svoj način, i da su me spasili pred Pivom.
Na pripremama je bio i izvesni Aleksandar Omalev, trener sa naših prostora ali stacioniran u nekoj od američkih Karolina. Severnoj ili južnoj – nije bitno. Odavno su njegovi otišli tamo. Govorio je neki iskrivljeni mešoviti srpsko-engleski, i samo iz poštovanju prema njegovim godinama nismo se smejali. Gleeediš levo – give a ball desno.Razumesmo se brzo jer je bio jako kreativan. Ta selekcija nije bila baš najkvalitetnija i najjača, ali o tome kasnije. Tek, sve što je Omalev zamislio nas nekoliko kvalitetnijih i boljih je sa lakoćom ostvarivalo. Jedino ga je nerviralo što je za svaku pizdarijicu Lazo koristio mene. Te fale lopte – Dugi, trči po lopte. Te fali voda – Dugi, trči po vodu! To trčanje nije bilo nimalo naivno. Stotinak metara u jednom pravcu.
Jednom se osmeli dobričina Omalev, i upita – “Što maltretirate ovo dete? Ovde vam je jedan od najboljih”. A Lazo, kao najbolji čovek i mekan kao pamuk mu, valjda sa naporom, odbrusi – “Ćuti i nemoj da se mešaš!”
I tako ja junački odradih 15, ili 21 dan sa svim dužnostima dežurnog. Uz mala podjebavanja drugara, ali sa merom i sa velikom pomoću istih.
Na kraju Lazo, uz ono svoje rolling r, reče nešto što mi je mnogo prijalo; “Dobro si izdržao i pazi dalje”. Šta da pazim, da me ne uhvate ili na ponašanje? A voleo sam košarku i Laza mi je zabetonirao i drugove, i tim, i zadovoljstvo.
Rekoh da ću selekciji nešto kasnije. To je bila selekcija ne pozivna, nego su svi treneri iz one velike države imali zadatak da pošalju najbolje. Tade nije bilo uvida u svakog juniora, i morao si sve da ih probaš. Sve klince. Svi treneri su slali sve za koje su mislili da su talenti. To je bio sistem, jer nisi smeo da ispustiš nikog ko je bar nagoveštavao neku pespektivu. Morao si da ga probaš.
Za Makendonce je bio zadužen Lazo. Tada nas na okupljanju beše dvadeset i više. Skupljali smo se par dana. Koliko već je kome trebalo da se dokopa Jadrana, pronađe i „dopliva“ na Badiju. Kako je nekako Makedoncima bilo najnezgodniji transport oni su stizali kasnije. Ta dva dana našeg upoznavanja sa Lazom on je obilato koristio da bi nam pričao bajke o igračima koji dolaze sa juga. Te jedan dribla ispod zemlje a drugi ima smrtonosen šut… Mi neobvešteni, raširili oči, pogotovu bekovi, jer su naša južna braća bila obično na tim pozicijama. Brzo smo upoznali Lazu i videli da nas on taj način motiviše sa dobrim ljudskim osećanjem i od nas pravi i rivale i prijatelje u isto vreme. Moram da kažem da sam čuo za Rukavinu pre Badije, a verovatno i on za mene, i malo smo se gledali ispd oka dok se nismo pronašli, čak i kao tandem. A onda nam pokojni Toša Lazic dva dana objašnjavao o Brani Tomiću, našem prijatelju, krilnom igraču OKK Beograda, koji je dve godine proveo u Americi. I Davor i ja smo, pošto smo se zbližili, čak i pitali jedan drugog – koji li će od nas da otpadne. Brana je dolazio iz Amerike, za nas u to vreme velika nepoznanica, a što beše dalje to veća.
U sportu nema milosti, rezulat kome doprinosiš ili ne doprinosiš je objektivna kategorija i pomalo nemilosrdna. A sve kad tad dođe na svoje. Uz rad, malo i sreće, vrlo malo, i bola, moždaa više, kao i nezaboravne prijatelje i trenutke odrastanja. Ta dečija nezrelost i sumnje u sopstvenu vrednost su nešto me je tada dotklo i duboko se urezalo u moje pemćenje. E, tu se treneri iskazuju kao očevi i pedagozi. Tamo, na Badiji, u preuređenom samostanu gde je potonji predsednik Srpske akademije nauka Dejan Medaković završio Jezuitsku gimnaziju kao jedini pravoslavac, tamo je počelo sklapanje tima za Evropsko juniorsko prvenstvo 1969. u Atini.Možda svi događaji i nisu baš sto posto “uvremljeni” po redu, ali suština se ne menja. Neko otpada, ne može da izdrži tempo ili gubi ambicije. Pojavljuju se novi, kao na primer Srećko Jarić, Marko Gvardjančič i Goge Rakočević. Marko se svojom zrelošću i ozbiljnošću odmah nametnuo za kapitena, i tako ostade do kraja. Kad sam ga video shvatio sam u njegovom ponašanju i pristupu da je bogom dan za tu rolu.
Bio je to početak naših okupljanja. Laza nas je svako malo okupljao u Sportskom centru u Beogradu. Tako smo se bolje upoznavali i polako postajali porodica. Onda je došlo Balkansko u Atini 1967. U SC Košutnjak smo bili već kao domaći, ali smešteni u nekim od daljih paviljona. Svi mi u međuvremenu postali “igračići” u svojim klubovima. To se pogotovu odnosilo na nas iz Radničkog. Zahvaljujući Pivi igrali smo bez prestanka, a zahvaljujući sistemu takmičenja (druga liga leti, odmah zatim prva, i tako dok ne ojačasmo) bili smo na klackalici par godina. A to je značilo bar šezdesetak zvaničnih utakmica prvenstva i kupa godišnje. Za ono vreme izuzetna cifra. O trening utakmicama i da ne pričam.
Imali smo u Sportskom centru i sparing partnera, u to vreme bila je to seniorska reprezentacija Libije koju je vodio jedan naš gospodin čovek, mislim da se prezivao Radenković. I oni su došli da uče. Odigrali smo mnogo utakmica, i uvek je bilo više desetina razlike za nas. Bojali su se naše visine. Ovu digresiju pišem i zbog jednog tajmauta na jednom od treninga. Lazo nam je ispričao šta je imao, i poentirao: “A ti Dugi čuvaš onog najcrnjeg”. Doduše uvek sam imao osećaj za boje i nijanse. Ali zamislite igrača koji juri po terenu i bira nijanse, ili još gore da sam bio daltonista… Tu smo se svi iskidali od smeha. Uopšte, smeh i radovanje što je Lazar Lečić posejao među nama obogatilo nam je mladost.
E onda Lazo,verovatno uz saglasnost Saveza jer je to za njih bude najjeftinije, organizovao okupljanje u Skoplju .Lazo je tamo bio mali Buda. Bio je avgust mesec. Napolju “plus hiljadu“. Spavamo u u nekom studentskom domu, po nekoliko nas u sobi. Erkondišna nije bilo, pa nam je prijatnije bilo da u podne izađemo napolje. Organizacija i nije baš bila neka. Ali mi klinci, i sve nam novo. Oprema nam je bila u standardu onog vremena – nikakva. Sve sem trenerki i dresova je bilo naše. Torbe – kako ko. Šareno. Ja doneo neko kartonsko koferče. Ostali šta je ko imao. Ovi bliže Italiji – nešto lepše. A pošto nas je Lazo uglavnom svuda terao da idemo peške, da ojačamo i da se priviknemo na ono „što nas čeka u južnijoj Atini“, nismo baš bili reprezentativni. Pošteno, ovi nesretni migranti koje sada viđamo na našim ulicama bolje izgledaju nego mi onda.
A da ne zaboravim, za nama je doputovala i reprezentacija Libije. Ta “parcijala” u Skoplju je podraumevala i treninge na otvorenom – u podne, i već pomenutog sparing partnera.
Igramo mi sa Libijom i jedva dobijamo 8 razlike. Lazo grmi da se ne zalažemo, ali moje skromno mišljenje je bilo da je nemoguće igrati bolje na 37 stepeni u hladu, a na suncu je bilo i više. Igrati protiv Libije, u njihovom ambijentu.
To je bio neki hokejaški stadion u okviru koga bejahu i neki bazeni ispod tvrđave. Mada se hokej u Skoplju po onoj staroj tehnologiji mogao igrat najviše mesec dana godišnje. Znate amonijaki slično.
E sad, kompleks bazena je bio lep i moderan. Podsećao je na ovaj današnji na Zvezdari. Jedan manji sa visokom skakaonicom i, verovatno, dublji od ostalih. I – ko će prvi? Marko, kao kapiten, bože moj, skoči sa najniže skakaonice. Izroni normalno, bez promene na licu. Ohrabrismo se i mi, ja kao sivi soko sa ivice bazena. Pošteno – nikad se nisam više uplašio nego tada. Niko nam nije rekao da tu ispod tvrđave izvire neka voda, hladna kao bajkalsko jezero pri dnu.
Zabole me sve. Oči se suziše, čak i mali mozak. Imao sam utisak da sam oslepeo pre nego su mi noge skroz potonule pod vodu. Oćutao sam i izdržao. Vratio sam se do kraja bazena brzinom Marka Špica a izleteo iz vode kao delfin. Ali, nikad više. Da je prvenstvo na koje je trebalo da idemo bilo na Antarktiku, ne bi nam bilo premca. Nekako sam sebi utuvio u glavu da sam posle reanimacije krajičkom oka ugledao smešak na Markovom licu. Ili mi se učinilo.
Imali smo još događaja na granici anegdotskog, koji su nas pored svega ostalog naterali da semejemo i smejemo, i postanemo družina.
Naime iako smo se uputili prema Skoplju nismo imali izvađene vize. Onda je to bilo tako. Za neupućene, mi smo poslednji u okruženju kojima su braća Grci ukinuli vize. Mislim na građane Srbije. Pasoši su trebali da nas čekaju u Đevđeliji. Malo nas to “grickalo”, ali imali smo poverenje. Jer većini od nas je to bila prva poseta južnom susedu.
I onda Laza na sam dan odlaska na Balkansko prvenstvo organizuje trening utakmicu u gradu susreta nas i naših pasoša. Mi krećemo iz Skopja. Iz hotela peške, onako šareni. Ja sa onim kartonskim kuferčetom koji žulja jezivo ruke, drške sam obmotao zavojima i flasterima. U njemu sve. Jedan naš drugar je poneo neku staru torbu sa vezanim kišobranom preko. Za Atinu u avgustu!
Krećemo se kroz Skoplje peške ka stanici, i svratismo onako gladni u jednu elitnu burekdžinicu. Ej juniorska ili kakva već reprezentacija Jugoslavije sve sa prtljagom u burekdžinicu! Za nas klince onog vremena bila je to možda egzotika, ali sa ove distance ipak malo degradirajuće. Da ni Lazi nije bilo prijatno to šta nam radi, ali je svaku okolnost koristio da nas čeliči i pravi tim. U momentu kad ovo pišem mislim da ga Savez nije baš podržavao. Jeste da je generacija bila u začetku ali uz malo više poštovanja brže i više bismo uzleteli. Ovako smo svoja krila više razvijali van reprezentacije.
Mada je burek bio fantastičan. Stigosmo na stanicu pored onog čuvenog sata srušene stare i lepe zgrade pored stanice, kao svedoka na strašan zemljotres iz avgusta 1963, u to vreme jako sveže sećanje. Šinobus za Đevđeliju, 3 ili 4 vagona – i veselo i tužno. Mi i kokoške. Staje kod svake bandere. Bogami to je potrajalo više sati. Mislim da oni silni ljudi koji su bili sa nama u vagonu, da im je neko rekao da je sa njima reprezentacija njihove države, verovatno bi rekli da lažu. I onaj burekdžija, ako je uopšte živ, sigurno prepričava istu priču. I Lazo je bio sa nama, i ma koliko se trudio da kao izvuče „muškost“iz nas, osetili smo da sam pokriva propuste organizacije.
Đevđelija. Prilično orjentalni smeštaj pored stanice. Viza kao Đekna – još ih nema, a kad će neznaamo! Stvari spremne i mi u iščekivanju šetamo onim starinskim korzoom u krug. Dođe i voz za Atinu, on čeka nas. Pobojasmo se da ne ode, ali rekoše mašinovođa i šef stanice – ne brinite, čekamo vas. Sat dva više zakašnjenja – nema brige.
I onda scena na korzou za neverovanje, za istoriju. Mi nismo hodali u grupi već malo u razmaku. Bilo nas je lako videti, ali obavestiti svaku grupicu malo zahtevno. Lazo na biciklu, nesiguran ali vozi i viče – stigle vize, stigle vize. Da li vam to liči na neke naše devedesete. Vize,vize… U međuvremenu svi meštani su već znali šta čekamo, i beše im drago. Mi se rastrčasmo. Za čas smo bili dole.
Razni su u istoriji osvajali Đevđeliju ali takvi kao Car Lazo nikad. Ne znam da li je ćapio ili pozajmio bicikl, ali je vozio tako kao da je ispred stanice morao da nauči da vozi pa da tek onda krene prema gradu. Mi izginusmu kao na Kajmakčalanu, a mašinovođa će – polako, polako, čekamo. Znači onima dole smo bili važni a od onih koji nas ispratiše – pljesak. Mi malo naduvani i napuvani, kao idemo dole samo da nas proglase prvacima, i ponovni pljesak na ono Gogetovo sa prozora vagona – ma bićemo prvi, šta vam je?
Elem – noć u vozu. Stižemo u kolevku demokratije. U to vreme nedaleko od Orijenta sudeći po izgledu nekih delova, ali i sa prelepim antičkim ostacima i pokušajima modernizacije. Doduše, za naše ukuse beše dosta zagađen grad. Ali u našim očima pre-prostran i fascinantan.
Smeštaj u modernom studentskom domu blizu Sintagme.Od onih strahova iz Skoplja i sumnji, pa čak i poređenje sa onim domom u Skoplju – neuporadivo, na naše veliko zadovoljstvo. Jednokrevetne sobe sa kupatilima – vrhunski standard. Verovali ili ne, moja soba je gledala na ulicu, preko dana bila je malo veća buka, a uveče manja. Prozor je bio preko puta jednog letnjeg bioskopa u kome se sve vreme našeg boravka u Atini prikazivao Felinijev film “Sladak život” sa Marčelom Mastrojanijem i Anitom Ekberg u glavnim ulogama. Zvuk i muzika fenomenalni. Toliko sam puta gledao da sam malo počeo da razumevam italijanski. Kao nadogradnja na prethodne festivale iz San Rema. Ali problem je bio jedan dimnjak, odžak, sulundar koji mi je zaklanjao desnu stranu ekrana. E sad kad je Anita bila na levoj strani strani ekrana bilo je super lepo, ali kad je bila na desnoj onda vidiš samo one njene prednje vrhove, i opet lepo. Njeno čuveno kupanje u fontani Trevi u naslućujuće providnoj haljini bilo je – na levoj strani. Stariji znaju o čemu se radi.
Tad sam prvi put video i Akropolj sa Partenonom. Osetili smo Plaku, stadion Panatenaikon koji će nas sačekati par godina kasnije. Na neki način bio je to početak otvaranja sveta pred nama. Ali ono zbog čega se okupismo čekalo nas je – košarka i naše međunarodno krštenje. Lazo nas je fascinirao svojim u ono vreme pomalo „indian grece“ jezikom. Znao ga je po majci. Rekao nam je da doznao da se prvenstvo igra u nekoj “kabriolet” hali na Glifadi. Hoće reči kad je toplo zatvori se krov a uveče, kasnije kad malo padne temperatura, otvara se i sine milion zvezda. Toliko o navikavanju na klimu na onoj betončini u Skoplju.
I pođosmo na trening. Glifada, rivijera, lepa i prostrana. Jedino ružan onaj kraj oko aerodroma i preko puta neki poluzavršen kamp Agios Cosmas – e, da smo onda znali ne bi nam bilo milo. Ali o tome kasnije. Te mi onako naduvani i napuvani ulazimo. Stvarno kabrolet dvoranu. U to vreme za nas – čudo. Na terenu neki matorci i mi čekamo da oni završe. Laza reče –neki prvi tim. Oni neobrijani, brade pozamašne. Kod nas su se dvojica brijala po potrebi i četvorica na silu.
Uđosmo na teren i odradismo svoj prvi inostrani trening jako motivisani. Sutradan banket za sve nas u nekoj vili napravljenoj kao brod koji zaranja u more. Neko reče – Onazisova vila, valjda da nam svima da na značaju.
Sve prođe prelepo. Laza na izlasku reče, i mi se iskidsmo od smeha: “Šta sam im o vama ispričao – usrali su se od straha, a kad vas budu videli – upišaće se od smeha”.
(Nastaviće se) Photo: Printscreen
1 komentar
Hvala Dugi,
Pozdrav
Tomislav