Čuj, košarkaške lopte s laserima… Sećam se nekad je bilo samo da te ili prosere, ili usere odnos sa košarkaškom alatkom. Ali laser lopte – nikad čuo. Možda je to nešto na francuskom, pa lapsus scripta – la ser…
Ja opet digresiju, i uvod pa bljesak ideje, povezivanje nepovezivog. Ne daj bože, kao ove naše stranke, pu, pu daleko bilo! Tek u jednom od druženja jedan naš
prijatelj ispriča anegdotu koja datira sa prelaska pedesetih u šezdesete. Elem, bejahu gosti našeg Košarkaškog saveza Ameri, verovatno u misiji promocije basketa. Naši su ih gledali kao vanzemaljce, buljili u nijhove dresove, trenerke i patike i gledali da po u to vreme ustaljenoj proceduri, “nabave” nešto od te njihove opreme. Naravno, po nabavnoj ceni, tj. da im maznu nešto od pomenutih delova opreme. Neki dobiše na poklon, kao naš drugar Vlada Cvetić koji je dobio plitke “starke” od, čini mi se Boba Kuzija. Samo zato što je znao engleski. Tek, dobi ih. Ode Vlada do kluba, do OKK Beograda, pokaza patike u svlačionici, bile su dva broja veće ali ne mari. Jedan od glavnih igrača mu uze patike, i reče: “Patike unutra, ti napolje kod Badže da ti nađe bilo koje druge”. Cvele se samo pokloni, takav je bio protokol zasnovan na generacijskim zaslugama.
A tek Badža, starinski ekonom, bog i zakon u svakom klubu jer svaki je imao svog Badžu. Glavu dajem patike ne dajem – ta njihova deviza je tek kasnije teleportovana na početak 19. veka i malo izmenjena data na korišćenje onom junaku što ležaše ispod bagrema ili badema, zaboravih.
Posle ovog Cveletovog sećanja razvila se priča o opremi koju smo mi koristili tih godina. A u stvari oprema je, slobodnije rečeno, sve što te prati u bavljenju košarkom: i lopte, i tereni, i kupatila, i svlačionice, i torbe, i stvari za higijenu… Mnogo toga. I još sve to vremenom postane neophodno svima koji ozbiljno zaigraju košarku. Tu ne računam one kojima je oprema cilj, a ne sredstvo.
Upoznavanje sa “sredsvima” koja su neophodna počinje već na prvom treningu. Čini mi se da sam u jednom od ranijih ovih bluz pismenih zadataka na slobodne teme pisao da su iz mog kraja nas petorica pošli na prvi trening na Krst. Trener nas primi, gospodin Vladan Marković i, valjda po službenoj dužnosti nas upita da li imamo opremu. Jedan od nas reče da nema, i odmah mu je odgovoreno – nađi! Tek da ne pomislimo nešto drugo.
To se tada svodilo na crni šorts i belu majicu, kao na fiskulturi. Ali sam tada prvi put ozbiljno shvatio tu reč – oprema.
Sad opet digresijica. Šta ću. Voleo bih da pišem kao što Džoni Keš peva, direktno u meso, ali ja sam odavde a on iz Amerike, ZP Sen Kventin. On i otpeva “The Saint Quentin Blues”. Veličanstveno, kao i sve ostalo. Što mi je to nekako kasnije ličilo na Zen’ca bluz, ili obratno, nije ni bitno za ovaj moj blues o sportskoj opremi.
Ja sam jedno kratko vreme sa roditeljima živeo u Mladenovcu, i tamo iz njihovog žargona upamtio izraz: oprem dobro. Moram priznati da ga lično nikad nisam upotrebio, a i dan danas ne znam šta tačno znači. Neka zajebancija, sigurno. Ugalvnom, kad je Vladan rekao ozbiljno reč oprema, ja setih tog mladenovačkog izraza. Kao, pomislih, nađoh rešenje – dobra oprema. Bože moj, važno je. A ono što smo tada imali, to nije za opisivanje. Više za opelo. Beše i smešnih situacija. Meni su se, kao krakatom, podsmevali i vršnjaci i drugi. Prvo zbog visine, dok im u školi nisam postao potreban za prepisivanje pismenih, pa na fudbalu dok nisam nekom proturio kroz loptu noge. Tako sam pobeđivao. Ali nikad mi se nisu smejali više nego kad sam na trening izašao u nečemu neidenfikovanom na nogama, jako pretenciozno nazvano patikama. Čuvene marke “univerzal”! Univerzalna obuća za sve prilike, za sve aktivnosti i sva godišnja doba. Uz to crni šorts sa fiskulture, i gore košulja sa šnirom umesto dugmića i sa rukavima podvrnutim do iznad lakata. Doduše nisu ni drugi bili bolji, ali ih je košulja definitivno oborila.
Tako sam počeo. Svlačionice na Krstu, ispod tribina. Kakve god da su bile, bile su naše i bolje nismo imali. Samo su zimi bile hladne, ali zato leti – vrele. Pričali su mi da ima i tople vode, što nisam nikad video sve dok nisam kao malo stariji stekao pravo na “prvu bračnu noć” sa tušem posle treninga. I to kad se čuveni Šok, naš “Badža”- onaj s početka priče, smiluje da kupi bocu i otvori plin. Verovatno su štedeli za najstarije. Bojler je bio dovoljan za trojicu, pod uslovom ako za glavu koriste po kutlaču vode, za noge supenu kašiku a za ruke kafenu kašičicu iste, H2O.
A potom čuvenim prolazom niz stepenice kroz tribine. Bio je jako koristan taj prolaz, pogotovu kad protivnik pobedi a svi Krstaši u sred avgusta dođu na utakmicu sa kišobranima – bože moj, šta ako padne kiša?! Ti isti kišobrani su bili deo “taktičkog nadmudrivanja” sa protivnicima, u gornjem kontekstu, a rezultati su se videli tek na sledećim utakmicama.
E, tih petnaestak stepenika nas izvode na naš lepi teren. Koševi uliveni u asfalt. Doduše tako nazvan, ali neki grbav i ispucao – nesvakidašnji, ili sam se ja posle toliko godina pokondirio. Mi smo, sem lopti, za trening koristili i metle. One su bile naslonjene na ogradu, i kad padne kiša svi se odmah prihvate njih i specijalna vežba čišćenja terena počne. Svi bez izuzetaka. I Zvezdin teren na Kališu je bio grbav, pogotovu po ćoškovima, valjda gde nisu igranke bile intezivne.
A onda nam daju lopte, one naše “la serske” – prave, što bi rekle Sarajlije. Osnovna karakteristika im je bila da nije bilo dve iste, niti slične – bar kod nas. “Tigar” je bio u povoju i nije izbacivao dovoljno novih lopti za sve, a i bile su i skupe, kao i sve uostalom kod nas u to vreme. I bilo ih je treško nabaviti jer su i ragbisti u to vreme bili masovni, pa ko pre do lopti – a bile su to tzv. “svejedno”lopte, bar u početku. Posle nekog vremena eksploatacije bile bi potpuno iste za oba sporta. Postojale su i neke “pennsylvania”, bele gumene kojima su se kriške odlepljivale pa su ispadali trbuščići. Mi u ovim godinama, zbog sadašnjih briga i interesovanja, to zovemeo aneurizmima.
Onda počne trčanje po terenu. U početku paziš, ali posle – koga briga. Fantastična vežba za ligamente skočnog zgloba, pa ko preživi. Tada se među nama pričalo da su u starom Egiptu faraoni samo pucali, a robovi igrali odbranu, driblali i trčali u kontru. Nameće se zaključak da su naši tereni bili slični staroegipatskim. Kasnije sam, sveobuhvatnom analizom, shvatio kako smo dobijali fantastične plejmejkere i vrhunske kontraše. Jer, savladati u ono vreme ono što se zvalo lopta, i još po onim grbama, razvijalo je nadljudski kvalitet kontrole i tela i uma.
Odmah smo savladali dve krucijalne metode za sprečavanje povreda:
1. neće valjda;
2. neće valjda opet!
Naročito je značajna za razvoj ova druga, jer prva se smatra upisom u košarku.
Imali smo i po neku loptu “voit official”, ofucanu, koju niko iz prvog tima nije hteo. A i nju su čuvali za juniorske utakmice, ili kad bi slučajno zalutala na trening uzimao ju je najstariji. Dugo mi je trebalo da steknam taj status. Moram priznati da smo se razvijali uporedo sa ambijentom i uslovima. Oprema je kao živo biće. Prati te i vuče napred, deprimira ili motiviše, kao duša – ne vidiš je, ali je tu. Malo te označava i ukrašava, ali samo na prvi pogled. To je ono što se vidi – ali znači mnogo više. Može da deprimira protivnika ili, kao kod nas, da izazove prkos da pobeđujemo bolje opremljene.
Da se vratim na naš Krst onog vremena. Niko se nije žalio i kukao. Dolazili su svi kod nas, igralo se i samo prštalo. Svi smo mi bili u istoj, ili sličnoj situaciji. I dolazili bi na treninge godinama sa osmehom, a uvek nas je dočekivalo isto. Ljuti Šok, koji nas je na svoj način voleo kao svoje, i svlačionice i teren. I jedna
nasmejana dama, nevidljiva ali lepa i mila, koja nas je sve zavela – ljubav!!! Mi smo bivali sve lepši i jači, rasli i razvijali se. Dobijali, ili uglavnom kupovali patike, ko šta nađe: tigarke, šangajke ili – vrh – superga, italijanske, lepe kao i sve italijansko. Pogotovu kad ti ih keva opere pa se zabele. Retki su imali tu čast da poseduju “all stars” obuću. Mali broj nas ih je čak i video, ali neki jesu (kao Pinki). A imali su ih samo oni čiji su se ćalci bavili onim poslom na a. I to ne svi, nego samo oni iz zemalja koje su, kad sad pogledaš prema Nemačkoj – levo!
Torbe koje smo nosili bile su u skladu sa ondašnjim vremenom i mogućnostima. Ko je šta imao. Uglavnom od nekog skaja koji je imao karakteristiku da vremenom vezuje kao Žeželjev beton, i ‘ladno su te torbe postajale hladno oružje! Izađu one žice na ćoškovima i, bogami, opasno je to bilo. A nosili smo ih. Godinama. Doduše bilo je i onih koji su se nekako dokopavali “panamovih” torbi. Mada su one izgledale kao razmažene dame prema onim našima. U tim torbama je redovno ostajalo nešto što nam nije trebalo. Poneka novina, zaboravljena čarapa. To se taložilo i postajalo vremenom prilično dobar trening za izoštravanje čula mirisa. Neki su imali po dve torbe, pa su ih menjali. Jedino stvari u njima nisu.
A da se teleportujem malo, samo malo u budućnost. Imali smo neke torbe odvratno tirkizne boje, posle nekog vremena čvršće nego današnji lim na većini kola. Posle treninga jednom našem drugu,važnijem igraču, dok se kupao stavili smo pola cigle ispod zaboravljenog otpada na dno torbe. Niko to neko vreme nije ni pominjao. Mislili smo – pametan je, našao je i ćuti i čeka, stara čekalica. Dođe kraj sezone, prođe leto i zalaufasmo se ponovo avgusta, i negde u septembru neko se seti cigle i onako, zezanja radi, upita našeg drugara.šta bi sa ciglom. Kojom ciglom – pita on?
I odmah se hvata za torbu. Shvatio je. I izvadi je – istu, nepromenjenu, dobar građevinski materjal. Najsmejali smo se, doduše dozirano. Nasmeja se i on. Odmah nam je oprostio, ali zaboravio nije nikad.
Ja sam jednom iskoristio svoje veličanstvo, skaj torbu na kojoj sam durlin lakom napisao pretenciozno “Dugi 12”, da zavarim jednog od mangupa koji su me malo maltretirali na Čuburi. Tako je dobio od moje torbe da mu je momentalno pukla arkada, a ja sam, koristeći našu umetnost trčanja, leteo nizbrdo ulicom Petra
Kočića kao Maja Pliseckaja parketom Boljšog teatra. Znate kad bi me uhvatili – nikad!
Sledeći segment mojih sećanja o opremi su dresovi u kojima smo igrali. Ne mogu da se otmam utisku da su oni naši prvi, juniorski, pamučni, bili nekako najbolji i
najprimereniji. Posle smo počeli malo da se kočoperimo, pa smo krenuli da nosimo neka otpatke od prvog tima. Nekima od nas su čak vezivali bretele na leđima da nam dresovi ne spadaju. Ne smem da se zakunem, ali meni su dali broj 12 koji je nosio pre mene Saki Prelević, a on je bio niži i nosio manji dres, a ja bio mršav. Možda i nije bilo tako, ali znate kako to ide. Dresovi su se nabavljali jedanput u pet godina, a generacije se menjaju – i na kraju je to urnebes.
Jednom smo dobili dresove koji su izgleda bili namenjeni za depilaciju “onih”, toliko su grebali da smo svi u njima trčali kao sumanuti. Svojevremeno dobismo neku reklamicu, i trebalo je odštampati na dresovima ime firme. Gutenberg je, kako smo čuli, umro i, s obzirom da novca nije bilo, tog posla se prihvatio naš saigrač i kapiten Braca Karati. Studirao je arhitekturu i razumeo se u taj posao. Možda su mu i kasno dali dresove, tek – crna starinska štamparska boja se sporo suši, danima. Izađosmo mi protiv Zvezde, oni u crveno-belim a mi u crvenim i sa vrlo svežim reklamama na grudima. Na kraju smo svi bili crni i upropašćeni. Zvezda je bar spasla gaće – bile su crne i ostale su takve.
Ili, oni dresovi od pamuka koji su u to vreme bili jedino i dostupni. Obično raznobojni dresovi i šortsevi. I sve je dobro dok svakome kod kuće keva pere dres. Ali kad smo počeli da napredujemo, pa su to preuzele neke žene koje su prale zajedno, pa i to dok je bilo “na ruke” – beše donekle OK. Ali kad se pojaviše mašine onda dresovi i gaće počeše da se približavaju jedno drugome, dok se na kraju ne izjednačiše i ubledeše podjednako. Mislim da je Levi’s od nas ukrao tehnologiju ispranih farmerki, jer naši nisu zaštitili autorska prava.
Po jednoj priči, u Vojvodini u nekom mestu igrana je utakmica i jedan bivši elitni sudija je trebalo da pomogne domaćinu. Obe ekipe su bile u dresovima iz predhodnog stava, a sudija “malko nabaren”. Kod jedne sporne situacije sudija uze loptu u ruke i, kako su se ekipe slabo razlikovale, a on i zaboravio nijanse, uzviknu autoritativno: “domaći” – i beše kao sivi kamion crvene boje!
Kasnije smo se malo i puvali, povodili za nečim što smo viđali kad smo putovali, ali sve dečački, početnički, naivno i simpatično.Igrali smo svi, u celoj zemlji, sve ubitačnije i ubitačnije. Suštinu naše igre nije ništa moglo da sputa. Mladi, vitki, sa dugim kosama, jako dugim, sa znojnicama i trakama oko glave, neki sa kolenicama a sve po sistemu -videla žaba… Istrčimo u Čačku i kompletna sala poče da viče: “Pederi,pederi!” Jedan naš stariji saigrač, koji se stalno zbog cura oblačio picanski, što bi rekli Mladenovčani, nam kaže: “E, dosta su samo meni vikali pederu, sad smo tim”. Čačani te začas nauče pameti i svemu. Ja sam na toj utakmici slabo šutirao, ili koristio tu novu “user ” loptu, a urođeno sujeverje mi je odredilo da do kraja karijere nisam stavio znojnicu na ruku.
Ti dresovi su imali još i osobinu da se smanjuju od pranja, usecaju u pojedine delove tela pozadi, i presecaju pojedine delove napred. Mi mršaviji smo bili malo pošteđeni, ali kad to spojiš sa čarapama do kolena – za današnje vreme kralj Ibi. Sin mi jednom, ugledavši jednu moju sliku iz tog vremena, za koju sam ja dugo
godina mislio da je fenomenalna, reče doslovce: “Ćale, kako vas nije bilo sramota da igrate u ovakvim dresovima?” Kćerkin komentar je bio: “Vidi, nijedan tetoviran!” Interesantno!
Kupanjem posle treninga smo počeli da se bavimo mnogo posle početka bavljenja košarkom. A još kasnije smo otkrili da postoji i topla voda, pa smo tada počeli sa njom da se družimo. Moje prvo pravo i udobno treniranje je bilo kad sam prešao u prvi tim, i iz Četvrte gimnazije na Dedinju (Radoooooo!) išao na Sajam na treninge. Napolju hladno, uđeš u salu i otopiš se od lepote. Trening lepršav, a svlačionice u donjem nivou, lepe, tople, čiste, tuš za četvoricu, a tople vode koliko hoćeš. Ipak, moraš da sačekaš da se stariji okupaju, pa ti na kraju. Onda ni šampona nije bilo. Samo neki u malom pakovanju kao prepeličija jaja. Kasnije i neki u bočicama. E, jednom prilikom ja opremljen tim novim šamponom i sa peškirom oko sebe krenem u kupatilo. Jednom rukom držim peškir, drugom šampon – normalno. Otvorim vrata kupatila, a unutra četvorica najstarijih – po dvojica iz Zvezde i naših. To beše posle trening utakmice protiv Zvezde, kakvih je tada bilo sijaset. Samo sam se pojavio, kad se iz pare javi jedan autoritativan glas, i jedna ruka uze moj šampon. “Šampon može, ti čekaj”. Jebiga, šta sam mogao, vratim se i sačekam, na kraju mi vrate šampon – sa sasvim malo sadržaja unutra. Tek za mene. Takvo je to bilo vreme. Ponovilo se to još par puta, i ja rešim da se osvetim. Kupim šampon za kučiće i plavi zrenjaniski “bis” za sudove, dodam malo pravog da zamiriše, i onako naivno ali krajnje pokvareno pojavim se na vratima kupatila. Tra la la… sve već poznato. Ostavim šampon i izađem, i ostanem ispred vrata. Pobegao sam kad sam čuo prvu glasnu reakciju: “Ej, zašto ovo ovako peni?”
Nikom sem Braci Karatiju nisam za ovo rekao. Kazao mi je da ćutim. Meni niko ništa nije prebacio. Znam da su bili mangupi odavde, i brzo su shvatali. Tek, ja se više nisam pojavljivao, a spasao sam i šampone drugima. To je bila moja lična osveta malih Indijanaca, sitna pakost koja ne šteti a može mnogo da učini. I neodoljivo me podsetila na priču o “starkama” mog prijatelja Cveleta s početka. Tek da pokažem da smo i mi klinci odrasli ovde, i da nismo ovce.
Ne znam ko uopšte čita ove moje lamentacije nad prošlošću, ali znam kome i kako ovo znači. Male stvari koje čine život i osmišljavaju i daju boju jednom vremenu u kome se više maštalo nego imalo, više zamišljalo i neverovatno mnogo i brzo upijalo, i brzo postadosmo košarkaški bogovi (možda malo preterah, ali ja tako mislim) jer nam ništa nije smetalo, i sve smo prihvatali kao usput. Ali smo košarku disali punim plućima i varili je temeljito, a ona – lepa dama i mila koja je sve to nadgledala i smešila se – usadila nam ljubav prema ovom sportu, i snagu da izdižemo. I lepotu da se radujemo, ali i lepotu tuge, ljudskog odraza i sve to da izdržiš uspravan.
I da dođu laserske lopte, ponavljam, mi znadosmo za one proserske i zaserske lopte. Ako pitate igrače, mislim da su oni većinom za proserske, tu i tamo i za zaserske, jer bože moj, sport je to. Mada sam ubeđen i uzdam se u to da će Čačani da nađu načina da zajebu ovu zaveru dušmana protiv košarke.
Ali sad mi je jasno kako su Ameri koristili one laserske nišane i pravili laserski levak u koji upadaju sve pametne bombe kad su nas bombardovali. Kad malo razmislimm u onom suludom činu izgleda da su samo te bombe bile pametne. Samo još da stave lokator u koš. Trebala im je negde neka vukojebina da sve to probaju i poprave šta ne valja, i da samo to implementiraju u za njih ogroman sistem NBA. Mi bejasmo ta vukojebina, mala i nebitna, koja nikog ne interesuje i koju niko ne brani. Samo neki brodići pođoše i ostadoše, verovatno na Itaki kod Odiseja. A vežbe sa laserom se već materjalizuju i komercijalizuju. To danas ide jako brzo. Liberalni kapitalizam, ili kapitalni liberalizam.
Ne znam zašto kad ovo izgovaram meni u ušima zvoni idiotizam, idiotizam. idio…. Moraću kod ušnog…
Photo: YouTube