Početna BLOG: DUGIDugi: Rendžeri ponovo jašu, ili Save Our Souls

Dugi: Rendžeri ponovo jašu, ili Save Our Souls

od Miroljub Damnjanović Dugi
16 pregleda

Pre neki dan beše kišovito. Čudo jedno, iznenadi nas kiša u oktobru! Kako sam sve kape koje sam imao pogubio, nosio sam poslednju, ali i ona nestade. Moj prijatelj Rajko mi neće zameriti i pogrešno shvatiti što navodim ono narodno – nema za Rajka kapa. Mislio sam da mi je ostala u “Potkovici”. Nazovem ih, oni jadni sve pretražiše, ali ništa. Ostala mi je u kolima ispod upravljača. Bode oči i samo što ne zove. Potpuno sam bio sluđen, i kad se budem vratio u “Potkovicu” Violeta će da me strelja.

Međutim, moje misli su sasvim na drugoj strani. Ja kako god da čujem za neko sranje, odmah se pitam da li su Ameri već napravili neki film o tome. Jer, oni prave filmove da malo edukuju druge, a pogotovu svoje, da malo zadoje i zaplaše, a pogotovu da opomenu. Da nam ugrade crv sumnje, ali i da neki put proguraju neke zakone kod sebe. Kompleksno je, ali je tako. I to sve rade sa fenomenalnom glumom, muzikom i tehnikom. Ništa ne rade bez cilja, ofrlje. Snimaju filmove u serijama 1, 2, 3… One koji su sami sebi reklama posle prvog izdanja. Kao “Roki” od 1 – beskonačno, ili Born i njegov izvod iz matične knjige rođenih. To mi sad pade na pamet, a ima još toga mnogo. Naravno i “Džej”, izvinite –  kum. Za sada 1, 2 i 3.

Da li ste primetili da Marlon Brando u prvom umire u bašti sa unukom pored sebe, a u trećem Al Paćino sa kučetom na istom mestu? Ovaj treći kum, naš kubanski brat Endi Garsija će verovatno umreti sam bez kučeta i mačeta, što kažu naši stari. Poruka je to, ili ja to nešto umišljam. Činjenica je da ako prvi film prođe, i kod koga prođe, ostali nastavci postaju rutina. Bitno je  –  kod koga prođe!

E, usuđujem se da kažem da smo mi ti kod kojih sve prolazi, i kojima sve prolazi. Vekovima nas jašu kurta i murta naizmenično, mi se primamo sve dok se oni ne dogovoriše pa sada obojica ne izlaze iz sedala – jašu u tandemu. Mada do sada nisu izmišljena sedla za ovce, ali kome trebaju kad smo tu mi.

Mentalitet je skup mentalnih osobina pojedinca, grupe ili nacije, a dementalitet je autohtona osobina Srba, ili politički ispravnije – ljudi sa ovih prostora. Kod nas sve prolazi. Mi reagujemo snažno i energično sa čuvenim – “kako ih nije sramota”, ili citirajući našeg idejnog vođu, gurua Kalimera: “nepravda, nepravda”. Opšta mantra je da Srbe treba samo pritisnuti, i oni ćute. Tu i tamo graknu i ginu  na pogrešnoj strani, ili za tuđe interese.

Istoriju oblikuju ne trenutne odluke, već posledice istih na dužoj vremenskoj ravni. A vreme pokaza kakve su bile naše odluke u oba velika rata, pa i par desetina godina kasnije. Šta su dobili oni koje mi nadmeno nazivasmo po ženskom polnom organu, u obliku iz “Variole vere”  – Italijani, Česi, Rumuni… i valjda svi drugi? A mi ,”vojvode”, ostadosmo sami kao zrno peska na plaži. Ovi jaki mogu da nas gađaju iz Ajove, ovi drugi iz Magadana. Mogu i naši susedi, ali samo kamenjem, i to samo ako oni koji gađaju nemaju više od šest godina, inače nas prebaciše – toliko smo veliki! Dok čekamo da naši vekovni prijatelji iz sazvežđa Andromeda skoknu ovih par hiljada svetlosvih godina da nas brane, ali baš sad ne mogu jer zalivaju bašte.

Ima tu i jedna dobra stvar za nas – ne treba puno ažurirati biračke spiskove iz vremena Cara Dušana. A kameleona svuda. Kod nas se vežbaju. Danas keramičar ili poslastičar, sutra ministar, danas menadžer na estradi sutra direktor za puteve, ili magnat medija. Onaj pevački stručnjak za šećer u prahu, i on postade medijski magnat. Svi su oni izdavači, izdaju sve i svakoga samo ne svoje principe – otmi, prevari i pravi se lud.

Dramska pauza: hor Kalimera – “Nepravda, nepravda…”

Nije tako samo kod nas. Ona lepotica Medlin Svesjajno i onaj Vesli Supermen čas budže u Americi, čas jajare za struju i rudu tamo gde pogiboše i Murat i Lazar. Na šta sve ovo liči – pade na pamet ona narodna – Drumovi će poželet’ Turaka, al’ Turaka više biti…

Ma da je samo sa strane, nego i ovi naši – kad bi se sekli prsti za krađu oni bi u skupštini glasali pedalama. Nažalost, oni nam određuju šta vredi ili ne vredi, dimenzioniraju umetnost, nauku, kulturu. Samo sport ne mogu, i zato se guraju u svaki mogući avion, balkon, svaku ložu. Tako je to u zemlji Stradiji.

E zato me boli, fizički me boli reakcija gospodina Despića, mnogo više nego što me bole Crnogorci, a zbog njih htedoh da zanemoćam. Čovek je reagovao na nagrade sportistima posle
OI. Nagrade ovde može da propiše svako, ali kriterijumi su nejasni svuda sem u sportu – rezultatati. I to je oblast u kojoj nam niko ništa ne može ni ovde, ni napolju. Rezultat, objektivan, merljiv rezultat po pravilima, gde ne mogu da se uguraju ni sinovci ni svastikine kumice ako nisu dobre. To je jedino što mi ne možemo da pokvarimo, a pokušaja je bilo – ihahaj! Pravila su to od drugih preuzeta. Poštovanje istih takođe, i tu ovi naši pedalari, kao ni hiljade Medlinki ili Veslija ništa ne mogu.

Nije to jedino što vredi kod nas. Ali kako da očekujemo da će jedan pekar, keramičar ili grobar da pravilno procene dostignuća u nauci, kulturi i umetnosti kad je za većinu njih vrhunac nauke spravljanje duvan čvaraka i riblje čorbe, a umetnosti konzumiranje istih. Pogledajte samo koliko naučnih skupova i simpozijuma imamo – Čvarkijada, Slaninijada, Kupusijada, Mesijada… jada ,jada… jad. Jad! I svinjokolj, da ne zaboravim, pa i neke druge koljeve koje praktikujemo svakih tridesetak godina.

Gospodin Despić je kriknuo, ne protiv sporta nego protiv ambijenta, primitivizma i mentaliteta. I ja sa tim njegovim krikom ležem svako veče, i budim se svako jutro. Prekjuče ujutru rano bio sam u Hercegovačkoj. Čekao sam neki beli mrs iz Dalmacije, “Lasta” je naša duhovna veza. Poslednja vremena dođoše!  Dok sam čekao mogao sam sve da porušim – čuvara nije bilo. Ali nije bilo ničeg ni za rušenje  – sve je već sravnjeno. Pošteno moram da priznam da je čistije i lepše nego prije . Ali braćo Srbi, nije bitno gde i šta, nego zar je baš moralo tako, pogotovu što su pedalari uvek spremni?

Da manemo na tren “Terpču” i Gazivode. Šta ćemo sa rođakom gradonačelnika – Savom, pa sa JSL “Sportom”?  Da neko ne pomisli da sam politički nepismen, i pljuvanje je neka nauka pa izađoh na internet i potražih. Ima ubrzani kurs pljuvanja. Brzo se savlada teorija, ali želudac za praksu je problem. A sad pored Olbrajtove i onog Klarka, pa i Klintona, sad je javlja neki Petreus, nema veze sa maestralnom Petrijom naše Mire Karanović u “Petrijinom vencu”. Čuo sam da voli ženske taj Petreus, tu je, bar za sad, u većini. Kupio čovek SBB. I sada nešto kao sitnica, ma ko o tome još vodi računa – skinuli SOS sa kabla. Mala je to firma, privatna i suviše sitna da bi se neko ogrebao, mala je i da bi neko stao iza nje. Ma jedna od sitnica koje čine život, a o kojoj niko ne vodi računa sem…

I ako se oćuti doći će neki drugi pedalari i pašće sve u zaborav!

Deset godina se bore SOS sa RRA, koji im je uvalio neispravnu frekvenciju, i uvek im žalbu prima treći kandidat za pomoćnika kurira u RRA. Valjda misle: privatno je, a i gazda nije politički jak i nije nadmen. I – šta je to uopšte SOS? Sve o sportu. Kakav je to kanal kad nije sve o Zvezdi ili Partizanu? U RRA samo za to znaju, i to posle čuvenog drajfusovskog “priznajem dajemo pare” – izrečenog za govornicom u Parlamentu. Možda bi bilo bolje da je i to odradio Oliver Mlakar.

Meni je odavno bili čudno ovo SOS. Te sos od paradajza, te bešamel, te u sosu smo, ima tu nečeg skrivenog. Znam ih većinu sa SOS-a – posvećena raja. Ima ono čuveno za spas, međunarodno, malo me je asociralo na one žabe sa potkivačkim ambicijama, ali sada dođe istina zvana Save Our Souls.  Valjda i bog to nekako kanališe naše strepnje. Sve ih poznajem, odavde su, i gazdu znam, nije onaj tajkunski oblik. Čini mi se da sam mu jednom rekao da me
iritira ovo SOS – beogradska skraćenica za Seljaci Ostaju Seljaci, gde seljaci nisu ni socijalna odrednica i prostorna distinkcija, već stanje duha. Ali je i gospodin Despić shvatio da sport nisu
ona naša dva vojno-policijska projekta, već pre svega onaj malo čudan i prozukli glas sa SOS-a koji je do lepote doveo praćenje najnižih fudbalskih liga. Sport nije samo ni naš Đoković, već desetine hiljada klinaca koji zbog njegovog uspeha, ali i vaspitanja i uljudnisti, počeše da barataju teniskim reketom. Sport je iznad svega jer je iskren i pravi recept za život. Ovi naši to vrednuju kroz novac jer ne znaju za ništa drugo. I o svemu drugom bi morali sami da donesu kriterijume (nemoguća misija), i da nađu nezavisne autoritete za sprovođenje istih (čisto samoubistvo). A SOS je otvorena knjiga za nešto što svi misle da je prosto.

Pa da, prosto je. Tako se i Đole jedno jutro probudio i iznerviran kišom napolju reče – e, sad ću časkom da naučim tenis i da svima  je…

Sport su i ona direktna pitanja našeg drugara u SOS-u koji ima najteže prezime za izgovaranje. Teget ili tele, svim gostima i svima koji su hrabro pozvani da kažu svoje mišljenje. Otvoreno i jasno.
Na ulazu na Lekinom brdu i piše “ostavite mobilne i rukavice pre ulaska u studio”.  Pošteno.
Kad bi svi životu pristupili kao sportisti sportu, videli biste razliku. Probajte, nije da nije teško, ne boli. I  mnogo je bolje nego rijaliti na drugom programu RTS-a dok mi naglabamo oko “Trepče”. Kao da su oni iz Prištine doneli odluku sami, a i kao da nas neko nešto pita oko odgovora, neki Petreus koji je kupio i IKOM. A pre toga i SBB. Šta ga briga. CIA mu je CV i može šta hoće, mada mislim  – radi šta mu kažu. U ovoj maloj Srbiji sve je jeftino, pa ćemo uskoro imati i ovalne stanove, da nema ćoškova gde bi neko mogao da se sakrije, kao kod Orvela u 1984. Možda Orvel i jeste nešto predvideo, ali je i jako lukavo dojavio Velikom Bratu ili službi o mogućim manjkavostima.

Bez obzira na moje početne rezerve SOS kanal me je kupio kvalitetom, pazite jedinim merljivim kvalitetom u Srbiji. Ovo što se sada dešava je mnogo važnije i od mene, i od mog Dragiše, Vladana i drugih. Jer, ako dozvolimo sledeće Savamale, sledeće “Sportove”, sledeće SOS-ove, biće kao voda u vodokotliću – stalno protočna pojava na koju niko ne obraća pažnju. Gospodin Servantes je napisao “Don Kihota”. Mislim da je suština naše nemoći malobrojnost Sanča Panse. E – tu treba da poradimo mozgom, pre svega, i upornošću.

A Dragiša nek’ bude Don Kihot, ali sam ne može. Fale nam Panse, mnogo Pansi. Ili da svi mi kriknemo: Svi smo mi Pansa! Sančo je  paradigma  ponosa.

Ja jesam svoj i smušen u izrazu. Sam sebi sam nedorečen. Možda me je teško pratiti. Preskačem puno, a sve mislim da svi razumeju. Ipak, ovo je moja priča o nama i našim kompleksima. Ovo sa Savamalom, i “Sportom” i SOS-om je samo pokazna vežba. Priča o našoj inferiornosti. Koju mi na nakaradan način pretvaramo u našu snagu. Ćuj snagu!

Još će toga biti, a mi ćemo to dočekati nažalost vakcinisani, imuni, i nećemo više prepoznavati potrebu za uspravnim držanjem, za ponosom. Ne znam da li je g. Despić prepoznao suštinu, pametan je, sigurno jeste. Ali to treba na pravi način da shvatimo i mi obični smrtnici u mnoštvu u kojem smo, i da se u tom mnoštvu tako ponašamo!

Photo: Screenshot

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar