Ma vidi se, al’ je daleko u pizdu materinu kad počneš da plivaš.
A opet ona čuvena replika iz partizanskog filma, zaboravih kog – “Prozor noćas mora pasti”. Kako je Prozor tamo gde je uvek bio, biće da je to bio film Hajrudina Krvavca (neka me urednik ispravi ako grešim – ovo je stih iz pesme “Bez naslova” niške grupe Galija, prim. ur.)
Tek prozori mi postadoše noćna mora. Kako slikuckam po malo, odavno imam ideju da na velikim formatima ovekovečim, na svoj način, stare lepe beogradske kaaapije (namerno dugo aaa). Međutim to naglo ode u drugi plan i izbiše kao aždaje Fibini prozori. Sa velikim F.
Koliko me opterećuju videh juče ujutro. Hrabro, mada veoma teško, odlučih se da u kancelariju koja je u centru pođem gradskim prevozom. Ma veze su odlične samo sam ja razmažen. Trolejbus 28. Gužva onako i to samo oko vrata – srpska posla. Sve zatvoreno skoro hermetički, ali odmah sam primetio da je jedan prozor otvoren do pola. Valjda da nas ne ubije promaja i ono čuveno – od smrada niko nije umro, ali od prehlade. . . .
A klima, klima radi samo preko pedeset na sat – sve se KLIMA.
U ulici Jaše Prodanovića se dosta isprazni trolejbus i onaj jadničak prozorčić postade dovoljan. Kao preksinoć i ne bih da vređam putnike trolejbusa, ali aludiram na EP. Ostade uglavnom dobro, ili manje loše. Ostade ono što, po mom dubokom uverenju, treba da bude oblik završnog turnira,ili još strože – dvanaest ekipa.
Mi bajatiji se sećamo onog plavokosog dobrog glumca Slobodana Đurića (prva podela “Bube u uhu”, “Više od igre”) koji nesrećno pogibe vrlo mlad. Ostade iza njega ono njegovo čuveno: Izvinjavamo se, mnogo se izvinjavamo.
E moje tvrđenje da je EP u košarci najjače svetsko turnirsko takmičenje je samo zamrznuti san nepopravljivog nostalgičara i optimiste. Prosto rečeno – to je sviranje nekoj stvari. Zato i upetljavam Đurića u sve ovo.
Posle turbulentnih devedesetih, i silnih deljenja, država i državica u Evropi ima ko kusih pasa.Više i ne znamo koliko, i koliko će još da se upisuju. Odavno prođe Egipat, pa Izrael. Mijanmar samo što nije.
Može i da ko kako hoće i kome gde zapadne. Mi odigrasmo ovaj deo Prvenstva Evrope na azijskom (pod)kontinentu.
Rusi i ovako kažu za Evropu da je poluostrvo, Evropa za Balkan, ovi pak za Grčku, Grčka za Peloponez, a neki bogami i za Ada Huju. I sve mi liči da neki veliki ponižavaju male, i ide se u usitnjavanje svuda, pa i u košarci.
Često sam u društvu starijih, od mene naravno, i osluškujem kako pričaju i funkcionišu. Dovoljno je reći – Lijež, Vroclav, Esen. . . . i svi znaju koji je događaj u pitanju, resetuju se i znaju iste dogodovštine, imaju iste uspomene, locirane i osmišljene. Možda je malo romantizovano ali je lepo, mnogo lepše. A kakve to veze ima sa košarkom, reći će neko. Pa, ima .Vrlo ima, mnogo ima. Košarka je život, ili deo života. Pre život koji se čuva i neguje s poštovanjem.
A šta imaju ovi danas? Pravimo, ili prave od akademske izložbe buvljak u Pančevu, uz moje veliko izvinjenje buvljaku -ovo je samo paradigma. Evropsko prvenstvo u Evropi i malo u Aziji. Ili ubuduće u Mjanmaru (ja se baš navrz’o na njih), ili, ne daj bože, kako se razvijaju ovi vasionski letovi…
Činjenica je da su završni turniri na EP u košarci velika čast za domaćina. A, verujte, i nekadšnje kvalifikacije koje bejahu velika iskušenja za učesnike. Nekako osećamo da je u suštini nadvladala neka populistička košarkaška politika pod izgovorom širenja ili povćevanja rasprostranjenosti ove naše lepe ljubavi.
Ništa ne može veštački. Morate kvalitetom da se izborite za poštovanje, a i nikom ništa nije zagarantovano zauvek. Morate se potvrđivavati uvek i svuda – nemilosrdna uzvišenost sporta.
Sada se pominju prozori i prozorčići, sa ili bez roletni koji, itekako, mogu da zamagle vidike na vrhunsku košarku. I šta oni znače – uravnilovku, izazivanje veštačkih osećaja vrednosti, a u suštini te sprečavaju da koristiš sve svoje resurse i postižeš rezultate prema kvalitetu koji poseduješ. Umesto kvalitetne, i super proizvodljive u talentima, košarkarkaške ideje VELIKE, male SRBIJE, dobiće trideset malih srbijica. Ravno kao Banat, ali kotizacije, članarine, TV prava…
Ovakve voluntarističke ideje mi liče na ideje onog nestretnika Visinskog, Vasinskog, ili kako se već zvao. Neki agrotehničar koji beše blizu Staljina i svojim “idiotskim” idejama da pobede glad smanjio ionako mali prinos za 40%. Doduše, gladi više nije bilo – nije imao ko da bude gladan.
Jer dok ovi naučnici iz FIBA to shvate opašće interesovanje za košarku. A gledanje košarke će biti interesantno koliko i gledanje kako raste pšenica u u okviru nove agrarna politike neke vlade, na širenju iste.
Mada mislim da bi se mi Ii tu snašli. Ostalo nam od Turaka. Ali ja neću da gledam razvojne lige, hoću NBA sad i odmah.
A veliki su mnoštvom na neki način zaštićeni. Ispaštamo mi mali, mala privreda, ”mali proizvođači”… Mi koji porađamo igrače serijski, dok ne dostignemo majku “EJLIEN” iz nekog od nastavaka “Osmog putnika”. Opomena, zar ne? I sa slično opasnim proizvodom.
Do tada će da nas muzu Amerika i Evropa, i kojekakve ABA lige, a nama će ostati samo ono malo prozorče na kućici od lifta. . . što više to bolje, za svaki slučaj.
Ovako rezigniran stav kod mene izaziva takmičenje gde ima mnogo lakih utakmica. Još ova naša “azijska “grupa” ispade najinteresantnija – jer, braćo, pune se gaće od Španaca, a prpa je, dokazano, jak motiv.
Nekako mi izgleda da FIBA nema nikakav autoritet, olako i burazerski je Liga šampiona prodata ULEB-u za malo, ili malo više para. Sada, kad se ispostavilo da to nije malo ili malo više, sad je i babi zinulo dupe. Nad klubovima nemaju nikakav uticaj, nad igračima još manje, a nad sudijama kao najpokvarljivijem segmentu pokreta tek nikakav. Ima autoritet samo nad savezima, i to neki iskrivljeni autoritet dok nekom od velikih ne pukne film i ne pošalje šumara da sve otera u pizdu materinu. FIBA je vitez sa kartonskim mačem.
A mi kao, “mala privreda”, služimo samo kao magnet za špenadle u krojačkim radionicama i za marketing. Uz sve to sam malo i ljut na “izdajice” Makedonce i Bosance. Ostaviše samo nas, Hrvate, Crnogorce i Slovence (oni za ovakve prilike vole da se upišu u Balkance) da branimo ugled bivše košarkaške imperije. Molim CK da našu, još uvek košarkašku braću, prijavi disciplinskoj komisiji (naglasak na o) pa da vidimo čija nana crnu vunu prede.
Mi smo dobri i prođosmo dalje, i čekamo komšije.Trebalo bi da dobijemo ako Orban nešto ne mulja sa Vučićem (ovaj tekst pisan je pre utakmice Srbija-Mađarska – prim.ur.). Kako smo se nadali pre početka – holivudski smo se udali. Što se za Crnogorce ne bi moglo reći.
A iz čiste pakosti sam želeo da se svi iz bivše Juge nađemo u četvrt finalu, pa neka crknu ostali. Kad bi se Bog, ili gensek našalio pa polufinale . . . ajde, ne preterujmo, ima naših u Fibi – neće dozvoliti. Jer kad uvide da je sastav takmičenja takav da je i ova mala Srbijica mogla da ode tamo sa dve ekipe, koliko ih je otkazalo, uvideće gde je zajeb. Poznajem mehanizam administracije. Neko će prvo da zažali što su nas delili, a onda će neki pomoćnik kandidata za portira tamo da izmisli sulundare i “čunce” za prolaz. A kad im se definitivno popnemo na glavu, uvešće regionalna kvalifikacije – ovo ozbiljno govorim.
Jer za sve nas koji imamo u košarci visoke zahteve i kriterijume, i kao egzekutori i kao konzumenti, ovakve vrsta turnira ne dovode nas u situaciju da kad pobedimo stvarno se osećamo kao pobednici. I pored mojih radovanja i malo strepnji, tugica i razočarenja, ovo deluje dosta opušteno.
Ponekad mi se čini da su izveštaji novinara i reportera o samoj utakmici uzbudljiviji od iste.
Jer ovo je naš odavno odsanjani san – mnogo košarke gde mi učestvujemo na TV. Ali je malo gorko.
Mnogo buke ni oko čega, i veliki promet ali mala zarada.
Photo: FIBA