I odoše, konačno.
Žene povezaše marame, prosuše bokale sa vodom i tri puta se prekrstiše.
Muškadija poskida kape. Nekako svi naši sudbinski odlasci vode na jug. Te Kosovo, te Krf, te sad Carigrad. I uopšte mi nije jasno zašto toliko zapinjemo na sever u Brisel. Možda da nešto menjamo. Jer kod nas je sve sado-mazo, ne u onom pokvaraenom smislu, mada i u njemu.
Da je potrajalo još malo nije mi jasno ko sve ne bi bio sposoban da pođe. Gledam sliku u novinama danas, a znajući da je alopecija posledica stresa malo je falilo da i Saša otkaže. Nebojša isto, Antonić nešto mota oko glave a i Slovenac hramlje. Jedino Muta ima kosu ali beluuuu. Možda se koncetrisao na suglasnike.
Da im se naklonim na uzdržanosti i upornosti.
A nije isto kad ne odeš da bi udarao ili kotrljao gume, ili kad se mučiš do poslednjeg dana, možda i rizikuješ karijeru. Mada nema kukanja. Ovo je najbolje što imamo. I nekako mislim da sve lakše i bolje podnosimo manjkove na pojedinim mestima. Daj Bože da sam u pravu, i da se polako i sigurno vraćamo.
A opet, kad me uhvati depresija, ne smem da otvorim novine. I u prvu je Boša što insistira na 14 igrača na velikim takmičenjima. Rukomet ima 16, vaterpolo 14. Humanije je i opuštenije pa kvalitetniji dolaze do izražaja.
Rekoh da je, po mom mišljenju, Evropsko u košarci daleko najjače turnirsko takmičenje u proseku, jer nema ni Obale Slonovače, ni Mavara ni Aboridžana. Oni su bolji u nečem drugom ali, uz svo poštovanje, Evropa je odavno pruzela primat u svetskoj košarci.
I odoše, mahnusmo im i, da ponovim, prekrstismo se tri puta.
Dobre, ohrabrujuće poruke bivših selektora. Kao da se nazire neka vizija stručnog saveta. Svako od njih pominje neko ranije prvenstvo. Nikad nije isto i mislim da, pre svega, treba da se sećamo Beograda 2005. Naše napuvanosti i sistema lako ćemo. Nema bolje škole. Bejaše skupo ali smo se, čini mi se, dozvali pameti.
Ivković napomenu da Jokić nije sam odlučio da se ne odazove pozivu. Mislim da ni Marjanović prošle godine isto nije sam odlučivao. I koliko god da sam besan, ili da smo besni, kad se smire strasti shvatimo da nemamo uticaja i da je jedino rešenje da pravimo nove i nove igrače, kao feniksi.
Aca poštovani Ostojić u komentaru reče da, s obzirom na otkaze, realno je polufinale. Nisam proverio da li je još živ. Tek danas ništa nije realno dok se ne zasluži i zaradi na terenu. Mislim da mu je na umu bilo, da smo kojim slučajem otišli kompletni, nije ni trebalo da idemo pre ceremonije proglašenja pobednika.
Jedan reče da je siguran da će „ostaviti srce na terenu“. Dosta tog ostavljanja „SRCETA“ . To se bre ostavlja u poznijim godinama, u Ruzveltovoj ili na nekoj sličnoj lokaciji, da i moj drug Baltovski ima posla. Samo misao i koncetracija, mozak i pamet, naša pamet da se prilagodimo i izvučemo iz sebe više i od onih za koje se misli da su bolji od nas.
Sport je i nemilosrdan i lep u isto vreme. Ali dok se nekom ne smrkne drugom ne svane. Odvajkada.
Nema Jokića i njegovog „igranja“ loptom, samo da ga ne pokvare za sledeće okupljanje.
Neće biti ni ludiranja Tea, niti Kalinićevih minijatura, svaki put u drugoj ulozi, kao moj komšija Brstina u „Generalnoj probi samoubistva“.
Nema ni Nedovića koji se jedini apsolutno ne boji Amera. Bjelice takođe, ali njega već zaboravismo, povredljiv je. Nema mnogih koje stalno pominjemo i jednoga koji se nikad nije odazvao. Valjda se čuva za „brak“.
E ali ima Jovića koji je košarku ovde naučio, Marjanovića koji je meni dužan sa prošlog okupljanja a može da šokira svojim nesvakidašnjim rešenjima koji se ne očekuju od igrača od 2,23. I ne smemo da pritiskamo Bogdanovića, ali ja kao navijač moram da iščekujem od njega najbolje.
Ostaje mi,nam da navijamo, tugujemo i radujemo se, smejemo i plačemo, i volimo, volimo, volimo. Da budemo bolji selektori od Saše, bolji plejmejkeri od Jovića, bolji skakači od Bobana i bolji šuteri od Bogdana.
Duboko verujem, neko će da se oktači i povuče. Da se igraju i zabavljaju i da misle, misle i misle.
A kako nas je malo, onda moramo da koristimo i tuđe bašte za uzgajanje našeg voća. Kao u onim sportovima u kojima koristiš snagu protivnika protiv njega samoga. Ako već Ameri usisavaju sve, koristimo ih. Pogledajte Čovića, naučimo nešto od njega.
Ojačajmo našu ligu, ako nađemo načina.
Mi nemamo rudnike zlata u ogromnim količinama, naše žile su sjajne ali tanke. Ne pravimo poluge, nego filigranski nakit od najtananijih niti. Šta ćemo, takva nam je sudbina.
Odoh da prospem još jedan bokal vode i da se prekrstim tri puta.
Bože me prosti, kao pokojni Manda u „Lepa sela. . . ” I uz ono „Bog čuva Srbe…
Nešto mi istorija govori da baš ne bejaše čuvaran na tom planu. A i Bog će da te pogura ako pokažeš da vrediš. U to duboko verujem!
Photo: FIBA
1 komentar
Divim se Djordjevicu na samouverenosti i pobednickoj energiji koju vrlo vesto prenosi na igrace, to je definitivno preduslov za medalju! Medjutim, bespotrebno je stavljati ovim momcima teret favorita. Cetvrtfinale je realno, sve preko toga je uspeh!!!