• O NAMA
  • ISTORIJA
  • KATEGORIJE
    • KATEGORIJE
    • DOMAĆA KOŠARKA
    • EVROPA/SVET
      • EVROPA/SVET
      • REGION, EX-YU
      • EUROLEAGUE
      • NBA
      • NCAA
    • BLOG
      • BLOG
      • BLOG BOŠKO ĐOKIĆ
      • BLOG: DUGI
      • BLOG: SOULY
    • KOMENTAR
    • MEĐUNARODNA TAKMIČENJA
      • MEĐUNARODNA TAKMIČENJA
      • EVROPSKO PRVENSTVO 2015. MUŠKARCI
      • EVROPSKO PRVENSTVO 2015. ŽENE
      • OLIMPIJSKE IGRE 2016.
    • ISTORIJA
    • FOTO-PRIČA
    • ENGLISH
  • STARI KOŠ PDF
  • REDAKCIJA
  • KONTAKT
27 February, 2021

ZA ONE KOJI ČITAJU KOŠARKU

  • O NAMA
  • ISTORIJA
  • KATEGORIJE
    • DOMAĆA KOŠARKA
    • EVROPA/SVET
      • REGION, EX-YU
      • EUROLEAGUE
      • NBA
      • NCAA
    • BLOG
      • BLOG BOŠKO ĐOKIĆ
      • BLOG: DUGI
      • BLOG: SOULY
    • KOMENTAR
    • MEĐUNARODNA TAKMIČENJA
      • EVROPSKO PRVENSTVO 2015. MUŠKARCI
      • EVROPSKO PRVENSTVO 2015. ŽENE
      • OLIMPIJSKE IGRE 2016.
    • ISTORIJA
    • FOTO-PRIČA
    • ENGLISH
  • STARI KOŠ PDF
  • REDAKCIJA
  • KONTAKT

Dugi: Svi smo mi prolazni

  • April 27, 2019
  • 0 comments
  • Miroljub Damnjanović Dugi
  • Posted in BLOG: DUGI

Otišao je moj stariji prijatelj i drug, i duša – Zoran Maroević Maki. Razlika od osam, devet godina u vremenu igranja bejaše znatna, tako da sam mu se dugo obraćao na Vi. Ali smo se nekako našli, tek kasnije shvatim u nekom našem maštanju i lebdenju. Kad malo razmislim – mora da to odozgo neko određuje.

Za nas klince je u početku bio i zastrašujući igrač i autoritet. Ne baš na  „čiko“, ali blizu. Pamtim kad je proradila hala na Novom Beogradu. U  to vreme Zeleni venac beše životno raskršće, i tu se sretosmo. Jesen, neko kilavo vreme. On na trening, ja sa treninga. Ja, kao lepo vaspitan, prvi rekoh – dobro veče! Jednostavno i od kuće i, pogotovu, od Pive ponesoh to – takav je bio odnos. Zdravo dečko, zdravo Dugi – odgovori. Postadoh malo prepoznatljiv i meni je u tom momentu to jako imponovalo. Ali ja ne bih bio ja da nisam upamtio nešto što valjda niko normalan ne zapaža. To je prvi put u životu da sam video starijeg na ulici u – patikama. Današnja je to normalna pojava, ali onda . . . Nisam smeo da se nasmejem jer bi me zveknuo, siguran sam. Zadržah zapažanje za sebe. Pogotovu što mi je u glavi, a jebiga sve pamtim, zvonilo kao uzbuna Pivino upozorenje: “Ko se zdravi sa Makijem pre utakmice neka pripazi. Stisne ti desnu ruku a isturenim srednjakom leve zavari u nadlanicu. Od šutiranja sledeća tri dana nema ništa”. Tek, izbegavao sam pozdrav sa njim pre utakmice. Uostalom kao klinac u početku i nisam bio bitan, ali su svi bežali od njega kao đavo od krsta. Jedino su levoruki bili privilegovani. Video je da ga izbegavaju i znao da je Pivina pamet, i samo se smejuljio.

U svakom slučaju tu poče neka „hemija“ među nama.

A imao je petlju. Mada nije bio agresivan. Imao je svoj izbor prijatelja i toga se držao. A umeo je i smeo, onako naizgled lenj i nezainteresovan, da pre utakmice uđe sam u svalačionicu protivnika i da pred svima njihovom najbezobraznijem igraču zvekne šamarčinu. I da niko ne pisne! Okrene se i izađe. I ništa. Upozorenje. Opomenuti, ako je bio pametan, skratio bi „doživljaj” na toj tekmi. Nije ni smeo da pomisli šta bi bilo sledeći put da se kurčio.

Kosarkasi OKK Beograda 1972: Milorad ERKIC, Mile SIMENDIC, IVACKOVIC, Vlade DJUROVIC, Bogdan TANJEVIC, Momcilo PAZMANJ, Borivoje CENIC, Blaz KOTARAC, Kosta GRUBOR, Marjan NOVOVIC, Zarko KNEZEVIC, Zoran MAROJEVIC, KRESOVIC i Brana TOMIC.

Ali Maki nije bio ni agresivan, ni grub. Samo svoj, jako svoj. Žudio je i stalno tražio neku svoju slobodu i mirnoću. Drugi su to različito tumačili, obično ne shvatajući, mada su ga svi voleli i pravdali. Njegova „ljenost“ je bio izolirajući sloj od običnog sveta, svakodnevnog i ravnog, neuzbuđujućeg i neinteresantnog.

Nez obizira što smo bili i ćuteći vrlo bliski, ja sam za njega bio i ostao uvek junior. Od onog na Radničkom, kad nikom drugom nije dao da ode po cigare govoreći – ima ovde junior. I bez obzira što ja bejah tamo direktor, to se odnosilo na mene. Beše to jako dirljiva potvrda nekog našeg prijateljstva.

I kad mu je bila muka, sranje, devedesete a ja sam mogao da mu pomognem – obratio mi se, i to sa istim naređenjem junioru. Borba za opstanak ali i nonšalancija. Kasnije su sledile štake, i moja borba zajedno sa Ivanom da ode na operaciju kuka. Njegova opuštenost i sistem “baš me briga” nas je izluđivala, ali je sve to ipak nekako delovalo dečački i bezazleno.

Reprezentacija Jugoslavije koja je osvojila srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Meksiku 1968, Zoran Maroevic stoji drugi zdesna

Zbog njega, indirektno ili direktno, postoji i Danka, ili druženja kod Danke. Obeležili smo svi zajedno deo Petlovog brda zahvaljujući njemu. Zbog njegovog otpora i odugovlačenja operacije kuka Ranko je predložio i odlučio da se viđamo kod Danke. Na Mominom pasulju, gulašu ili šta već.
Bora Stanković, naš tata, i svi drugi iz bivše zajednice naroda i narodnosti, šta god ovo narodnosti značilo. I Bata, i Neca,  Rica, Ivo, Miško, Rato, Damir, Nikola, i Katanac, Dragan, Cile Tupurkovski, Srećko, Tvigi, Bata Đorđević… I svi mi drugi iz Beograda koje ne pomenuh. Pošteno, za učestalost našeg druženja bio je najvažniji raspored Ricinog dolaska iz Belgije, što je bivalo sve češće i češće. Tek, Maki je, svesno ili nesvesno, sve to uradio. Stvorio nam i usadio tu naviku. Od nega je samo i to dosta.

A to druženje je izgledalo tako što se mi skupimo kod Ranka, ili kasnije kod nekog drugog, pođemo po Boru na Banovo Brdo, i onda – do Danke. Kako ih istovarim iz auta Moma mi kaže – idi po Makija. Odem po njega, a kad se svi skupimo -sledi njegov čuveni zahtev: “Idi mi po cigare”. I, jebiga, ja moram. Nije daleko ali je neizrecivo bilo drugarski i lepo.

Sad ostade dilema, ili nedorečenost. Ko smo mi a ko beše on? Ko je tu više u pravu? Ko je racionalniji, a ko maštovitiji i više čovek? I to svoj. Neodgovornost prema svom životu, ali i prema bližnjima i prema svima nama. Nedorečeno. Superiornost ili slabost. Bogatstvena sloboda naspram ravnoj liniji.

Sada govorim samo u svoje ime. Meni je moj prijatelj Zoran Maroević obogatio život i imponovao mi je. Normalno, i iznervirao me je neki put, ali sam mu to oprostio kao detetu. Nedostajaće mi. On je za mene bio oličenje dileme – da li biti iskonski slobodan, ili ono drugo?

Maki je hrabro izabrao. I sada, kad ga nema više među nama, ostaje žal ali i moja podsvesna zavist na njegovoj hrabrosti da se izbori za sopstvenu slobodu.

Umro je kao Slobodan čovek.

P.S.Za uspomenu i Katancu, i Ranku, i Makiju zbog kojih će naše druženje na Petlovom brdu opstati  kao kult!

Photo: MN press, Printscreen

Share this:

  • Click to share on Twitter (Opens in new window)
  • Click to share on Facebook (Opens in new window)
  • Click to print (Opens in new window)
  • Click to share on LinkedIn (Opens in new window)

Like this:

Like Loading...

Related Posts

0 comments
BLOG: DUGI

Dugi: Sećanje na Miluna Marovića

(pročitaj više)

0 comments
BLOG: DUGI

Dugi: Legendarna tombola na Krstu

(pročitaj više)

2 comments
BLOG: DUGI

Dugi: Virus Radnički (ili – ceo vek)

(pročitaj više)

Tags

  • danka
  • dugi
  • zoran maroević

Leave a Reply Cancel reply

POSLEDNJE DODATO

Opet “Micićijada”!

Ivanović provalio Radonjićevu slabu tačku

ACB: Real i Laso, ljubav koja traje

Ol star blizanci

Crvena zvezda: Nije bolelo

Pau Gasol se vratio kući

Neverovatna priča o trojkama

Čudno poluvreme Crvene zvezde

Afrika: Selektor nije muško

Slovenija: Reprezentacija ponuđena Itudisu (i Paskvalu)

  • LINKOVI
  • STARI KOŠ PDF
  • FOTO-PRIČA
  • ENGLISH
Copyright © 2017 Kos Magazin - Powered by COLMAR | DGTL
%d bloggers like this: