Toni Parker je najbolji igrač Francuske, i vjerovatno jedan od najboljih igrača u Evropi svih vremena. Njegovi rezultati su impresivni, i mogu da budu ispred čak i onih koje su ostvarili naši ljubimci – bivši košarkaši s ovih prostora. Niko iz Evrope nije bio 4 puta prvak NBA, niko nije bio MVP finala NBA, niko istovremeno nije bio i prvak Evrope a da je bio i zvanično proglašavan za najboljeg košarkaša Evrope u posljednje dvije godine. Naravno, svi imaju svoja mišljenja i svoje ljubimce s jedne i s druge strane, o ukusima ne treba raspravljati, ali činjenice moraju da se poštuju.
Tonija Parkera danas svi vole, svi ga poštuju, suigrači ga obožavaju, protivnici mu skidaju “chapeau”, on je košarkaški i sportski lider nacije (ne zaboravite Francuska ima 63 miliona stanovnika). Bio je više puta najbolji sportista Francuske, odlikovan je sa više ordena kao as nad asovima… Toni Parker je čovjek koji se jednostavno voli.

Boris Dijao, njegov saputnik iz INSEP-a, kada se preselio iz Šarlota u San Antonio, prvih 80 dana je živio u kući svog drugara iz reprezentacije, a Toni se šalio da mu je to bio period koji nikada neće zaboraviti jer je njegov kuvar ostao besposlen pošto je tu funkciju često preuzimao Boris (odličan poznavalac francuske kuhinje koji uživa u hrani – što može da se vidi po njegovom izgledu)
Danas (16. septembra 2015.) je ovdje u Lilu, Toni sjedio sa Etoreom Mesinom, jednim od najboljih trenera Evrope (uz stručnjake iz Srbije i Dejvida Blata) i pomoćnikom Grega Popovića, a kada je ugledao Dejana Bodirogu obojica su se silno obradovali. Osmijeh im je bio iskren i srdačan, a zagrljaj je pokazao da se radi o dvojici izuzetnih sportista koji misle o onom drugom u superlativu.
Dejan je postao (i danas je) simbol jednog perioda uspjeha naše košarke u evropskim i svjetskim razmjerama, dok je Toni imao drugačiji put. Prvu
medalju je osvojio prije 15 godina na juniorskom prvenstvu u Zadru, i tada se zarekao da će da nastavi isti put u seniorskoj konkurenciji. U njegovoj kući u trofejnoj sobi je odavno bilo prazno mjesto koje je ostavio za uspjeh reprezentacije, i na sreću francuske košarke i francuske Federacije, to mjesto je popunio zlatnom medaljom iz Slovenije 2013.
Sve vrijeme svoje karijere Toni je žalio što nije mogao da igra pred svojom
publikom, i da sa njima podijeli radost na zvaničnim utakmicama. Bio je čovjek koji je promovisao ideju organizacije Evropskog prvenstva u Francuskoj, i zajedno sa predjsednikom FFBB gospodinom Žanom Pjerom Suitatom išao kod ministra sporta da traži podršku. Naravno, dobio je Toni (i FFBB s njim) podršku državnih organa, a ovih posljednjih dana on zajedno sa ostalim drugovima plijeni srca svih istinskih ljubitelja košarke.

Danas je rekao Bodirogi da obožava Beograd, i da jedva čeka ponovo da dođe tamo, a Dejan mu je uzvratio da i njega Beograd poštuje i cijeni. Nije propustio priliku da kaže da želi da u finalu najvećeg i najboljeg košarkaškog događaja budu upravo njegova, i zemlja Dejana Bodiroge. Dva asa, dvije želje, dva puta u Rio, to su obojica rekli, a šampion neka bude onaj ko bude bolji u eventualnom finalu Srbija – Francuska…
Ovih dana su svi govorili kako Toni nije u posebnoj formi, i kako ne igra kako trener Vensan Kole želi. Dio toga je tačan, ali je Parker stalna meta protivničkih odbrana – drugačije je to nego ranije, jače i čvršće nego ikada. Toni, koji je izuzetno bistar i pametan čovjek (koji zarađuje trenutno oko 30–40 miliona evra godišnje od igranja i od reklama), nije niti jednog momenta požurio. Ljutio se malo što ga je trener izvadio iz igre protiv Turske, a i protiv Letonije je takođe počeo u prvom period sa tri promašaja, ali ga je to i dodatno motivisalo. Kada je ponovo ušao u igru na 3 minuta prije kraja poluvremena uzeo je stvari u svoje ruke i započeo seriju sa tri uzastopna pogotka, pa su i protivnici shvatili da je došao kraj.
Nije ga smetalo što su u posljednje vrijeme i novinari bili malo “zločesti” i što su ga prozivali zbog slabije forme, a on im je odgovrio na najbolji način. Pokzao je da ne može da se zaboravi igranje košarke u tri utakmice (to su rekli i svi njegovi suigrači koji ga obožavaju). Ponovo je zapalio skoro punu dvoranu (gdje je pored grupice Letonaca bio ogroman broj Francuza – na utakmici je još jednom bilo preko 20 hiljada, tačnije 22.076 gledalaca sa kupljenom kartom). Dvoranom se orilo “Toni, Toni” tako glasno da je moglo da se čuje daleko – čak do Beograda…
U četvrtak Francuska igra sa Španijom. To su ljuti protivnici koji se ne vole
(naravno poštuju jedni druge), a svi očekuju da će ponovo stadion “Pierre Moroy” da bude popunjen. Koliko je interesovanje najbolje pokazuje podatak da je u prvih pola sata nakon pobjede na Letonijom prodato 900 ulaznica, a svi očekuju veliki odziv gledalaca, čak i žele da bude oboren rekord u posjeti na jednoj košarkaškoj priredbi (ne zaboravite onih 26.135 ljudi protiv Turske). Interesantan podatak je da je FFBB organizovala i platila 45 autobusa za besplatni prevoz od Pariza do Lila (220 km), a neposredno prije utakmica u srijedu već je prodato oko 18.000 ulaznica. Zasigurno je da će najveća manifestacija košarke u svijetu da pokrije sve finansijske izdatke koji nisu mali, čak su preko 17 million eura.
Toni i  negovi drugari vrlo dobro znaju šta im utakmica sa Španijom nosi, i zato će da učine sve da već u četvrtak čekiraju karte za Rio, da se postanu sigurni učesnici narednih Olimpijskih igara. Žele da se raduju što će da igraju finale Eurobasketa 2015, da njihovi sunarodnici iz sveg srca pjevaju pjesmu koju najviše vole. Istu onu koju su samo oni, njih 25 članova reprezentacije Francuske, tako lijepo otpjevali u Beogradu. Ovaj put više nego ikada Toni Parker želi da čuje tu pjesmu (a ne zaboravite da je rođen u Belgiji, gdje je živio dva mjeseca, od oca Amerikanca i majke Holanđanke, ali obožava Francusku i sve što je francusko), koju je samo jednom pjevao, i to – u srpskoj prestonici.

Foto: Privatna arhiva i FIBA Europe