Nije kao što bi se u prvi mah pomislilo. Običan razlog za komunikaciju. Jedna sa prelepim osmehom iz kancelarije ispred, kad izlazi otvori naša vrata i uz širok karipski širok osmeh, naznači: “Idem na treći (sprat) – tu mi je novčanik”. Tek da vrata ostanu otvorena i da komuniciramo.
Više zbog smeha, ljudski, spontano. Može i tako. Verujte, može i tako u ovoj zemlji Stradiji.
A svaka priča i počinje tako što kvrcne u glavi i razvija se samo po sebi. Neko ti se nasmeje i ti počneš da se prisećaš i povezuješ šta te je uzdrmalo u poslednje vreme. Moji privatni seizmolozi u glavi u poslednje vreme registruju sve češće iskakanja igala.
Juče sedim sa svojim drugarima iz detinjstva i jedan od njih reče: Momo Kapor je tako slušao i kupio ideje i događaje, mislim tuđe. Mada, kako kažu Radašin i Milašin: “Jeste … ustvari… nije… nijeee…neće da može“.
Ne branim Kapora, dovoljno je bio svoj, nego samo potvrđujem ponovo da je, ako si samo svoj, ne može niko da ti ulije moć posmatranja, hvatanje značaja u letu…
Ne ide kao što moj prijatelj Koki kaže: Dugi, slušaj ovo pamti i piši.
To ne ide. Ne mogu. Pa neka svako napiše svoje.
Ali to napisano ostaje i traži neku vrstu hrabrosti da ne podilazim sebi. Ostaje. Ponekad pomislim da za pisanje treba veća hrabrost nego za upravljanje motorom, na primer. Ipak moraš da slušaš druge i da ih čuješ, pre svega.
Gledamo pre neki dan naše protiv Grka. I jedan komentar prisutnog: “Ovi naši se iživljavaju pucaju, trojke sa osam metara i pogađaju”. Čuj, pogađaju. Ama ljudi, košarka je sport sa egzaktnim rezultatom i vrlo raščlanjeno – prosta igra. Svi igraju da neko ostane sam. Ako si sam i ne šutneš – ideš na klupu. Ako šutneš i promašiš – ideš na klupu. Zaključak se nameće sam. A na klupi ih je još sedam koji čekaju da uđu. I šta znači „iživljavaju“? Šta očekujete da će da rade sami sa loptom za vreme utakmice – da prizivaju kišu, ili komponuju? A i protivnika treba „gaziti“ koliko možeš, tek onda te poštuju i cene.
Zbog ovog stava i pišem ovaj tekst, a vratiću se njemu pri kraju.
Posmatram turnir i slušam primere. Verujte, jako je teško biti trener, i veoma ih cenim. Nekako su najbolji i najednostavniji treneri – ne filozofiraju puno, deluju nesebično – pomenuh Pivu i Ranka u tom kontekstu ranije……
A zbog Pive je i ovo, naizgled nezgrapno ubacivanje trenera u tekst. Ali danas je moderno da prema svakoj ideji igrača, imaginaciji ili zajebanciji čak nađu teorijski predložak iz „ knjige“. Igrači tu mogu i da se prevrću, i opet isto. Baš me intresuje kako će u „ Vinovu sarmicu“ da uviju Tea, koji očigledno sve, ama baš sve radi po ”knjizi.” I čekam kako će da teleportuju u istoriju objašnjavajući neke vratolomije Medžika Džonsona.
U neku ruku ih razumem i opravdavam.Preterano pritisnuti stručnom potrebom za strpljenjem sa igračima, s jedne strane, i voluntarizmon i nestrpljenjem poslodavaca kao velikim „ tržištem“ trenera koji čekaju, gube strpljenje i samopouzdanje. Trude se da teorijom fasciniraju laike, a zaklanjaju se iza ziher košarke na mali rezultat.
Pre neko veče sedimo sa Bošom Tanjevićem, ne priča puno o košarci ali kazuje mnogo. Više o ljudima. Nekako mi se nameće osećaj da je, a ne znam – napamet govorim, da je do izvesnog momenta možda najgori trener diktator, a onda, malo po malo, postaje brat, otac, i na kraju deda, kao najviši stepen simbioze ljubavi i tolerancije… duša moja!
Ne možeš da ga ne poštuješ. A opet me uzdrma kad reče da nekima nešto pamti po sedamnest godina.I treneri su ljudi, rade težak posao opet sa ljudima i moram da im se poklonim. Za sve što mi je nedostupno cenim one kojima jeste.
Zašto sve ovo guram kao nespojivo? Ivana Španović, pa ranije Čavić, pa ovih pedeset sa nekim virusom, pa kao samo se Rusi dopinguju… Orvel je to odavno rekao, samo malo uvijeno. Sportisti se dele na one koji se dopinguju i na one koje ne kontolišu.
Veliki Šiler, pesnik i filozof koga neki stavljaju ispred Getea, reče jednom prilikom da, ako hoćete ubijanja samo angažujte . . . i navede dve nacije. Davno, druga polovina osamnaestog veka. . . A mene iznenađuje i muči koji je to motiv bio da se Šiler njime uopšte bavi.
Nekako mi danšnjica ukazuje da ima takvih sranja da moram da kažem da bes iz mene proključa, i da definitivno mislim da, ako hoćete neku prljavštinu – samo angažujte Engleze. Nadmeni da nadmeniji ne mogu biti, bez pokrića, pokvareni sa pokrićem kao crtom karaktera. Samo čekaju da im se kaže –Just find the way. Kad se razigra njihova mašta sve će da iskonstruišui. I oružje za masovno uništavanje, i kojekakve zavere u tenisu, pa i da naprave najgore prvenstvo sveta u atletici u istoriji. Apsolutno se sebi gadim što dozvoljavam da generalizujem stvari, ali mi se čini da se sve počelo odmotavati, ili zamotavati, izborom onog što se preziva na O za predsednika IAAF-a, neka me urednik ispravi ako to nije pravi naziv organizacije. Izabrani bejaše nekad odličan sportista, svetski, imao je tada puno ime i prezime. Sada je samo slovo koga nazove ”tata” i kaže – Just find the way! I spusti slušalicu. Ili samo sekretatarica ili šofer “tatin” telefoniraju.
Bio sam ubeđen da može da se krade samo u sportovima gde sudije procenjuju, i nije objektivan rezultat – metar, sekund, centimetar ili poen, koš ili gol. Pokazali su mi, kao i svima nama, da može i drugačije. Ivana je samo delić predstave koja mene ubode u srce. Verovatno sve nas ali pišem u svoje ime.
Te besprizorno forsiranje onog belog Afrikanca, za koga pomislim da mu je mama merila vreme kad je postigao svetski rekord. Možda je bilo bolje da su diskvalifikovali sve na 200 i 400 metara da se čovek ne muči. Te one diskašice pobediše na 3000 stipl ispred onih bezveznih Kenijki, Etiopljanki i ostalih.
Razumem i njih – mentalitet ostao iz vremena kada su bili imperija, a mogućnosti malog Mikice. Imaju “tatu” za leđima i izmišljaju pravila u svemu. Mali se batrgaju, brzo ih provale i počinju da preskaču i oni ne mogu da menjaju “narod” kao Ibi, da menjaju pravila ili – još bolje – jako, jako fleksibilno ih primenjuju. Napraviće i kameru sa direktnom animacijom, napraviće i pokretnu traku kao na aerodromima da Španovićka i slične doskoče na trećem metru, ili eventualno u minus. Mogu sve, i da izmisle SP za jedno prepodne gde bi se medalje delile prema broju patika ili brusa, zavisi ko šta nosi.
Ne mogu da ocenim kako su se osećale one tri, ili još bolje ono troje na pobedničkom postolju u skoku u dalj. Čuh da Milojko polemiše sa jednom od njih.
Sećate se, ne svi ali neko sigurno, a ja baš dobro, zlatne medalje našeg Josipovića u Montrealu dobijene bez borbe. Praznog mesta na postolju gde je trebalo da bude Ivander Holifild. Pravilno diskvalifikovan u polufinalu jer je posle gonga sahranio protivnika. Ali ringovni sudija beše naš i ostade svima nama gorak ukus u ustima.
Istresam svoj bes kroz pisanje, možda i u “Lazi” imas neka slična terapija, ali da se vratim na ono s početka – IŽIVLJAVANJE. Seća li se neko ko čita ove moje tekstove kad smo igrajući drugu ligu razvaljivali? Kad je jedan od naših igrača prebacio Pivi što nas vodio u najjačem sastavu?I ono čuvenog Pivino: ZAMISLI NJIH KRENE A NAS STANE, JER TE NIKO NE CENI AKO GA NE GAZIŠ U SPORTU PO PRAVILIMA. Onda ustanu i poklone se. Ovi nas gaze svuda, pa su počeli i tamo gde smo superiorniji.
I samo dotle do tog kamena
Do tog bedema
Nogom ćeš stati svojom poganom
Drzneš li dalje čućeš topove. . .
Ovo je iz drugog pismenog sastava, ali možda možete da nađete vezu, malo ponosa i tu je. Šta mi možemo kad smo mali i kad smo jaki, da citiram “Legende”. Sem da budemo jači i uporniji. Setite se šta uradiše Mađari pre šezdesetak godina na Vembliju nadmenim Englezima. I ono prvenstvo 1966. mi je nekako smrdljivo izgledalo. Ej, oni koji su kao izmislili fer plej!
Moj prijatelj, bokser, jedan od najboljih u onoj velikoj zemlji, mi je ispričao kako je jednom boksovao za matični klub protiv Valjeva. Ekipno, bodovi se sabiraju iz svake kategorije, sledi revanš u Valjevu. On superioran, ne ide na nokaut, nema potrebe, dok nije posle druge javne opomene dodeljene njemu shvatio da se nekako namešta, i nokautirao je protivnika. Logično.
Ne možemo da budemo kolektivni Kalimero i da kukamo, mada i ovo svoje pisanije ubrajam u to.
Ivanica zna s kim ima posla i morala je koncetrisanije, ako nešto drugo nije u pitanju. Jača je i bolja, i nema prestupa, mozak i samo mozak – morala ih je skakački “nokautirati”, kao moj drug Bašić iz predhodne pričice. Da ih nagna sve da se uplaše samog njenog prisustva.
E, onda ona sa dupencetom i ona, onaj, ono – mogu da se penju gde hoće.
Nisu one krive – one su samo pristale, mada Đole Balašević misli drugačije.
Ali opet čuh da je Ivana Španović izabrana u neku komisiju u IAAF, ili odbor, ili šta već. Juče. . .
Voleo bih da nije izabrana. . . .
Portoriko i Minhen 1972. mi bljesnuše pred očima…
Photo: Screenshot